Vilthermurpher 2008 - The Original Cut
Odabrani komadovi iz formirajućeg razdoblja su usavršeni u koherentan album: Vilthermurpher. Izvorno zamišljen kao 18-traka suite.
Vilthermurpher 2008: The Original Cut nije album — to je psihički eho, san koji šapće kroz pukotine zvučnika. To je zvuk ljubavi koja nikada nije stigla, a ipak odbija umrijeti. Zvučna avantura kroz maglovit, električni takt zaljubljenosti koji trepti kao umirući neon u zaboravljenom mallu. Ovo je soundtrack za srce koje zna da nije voljeno natrag — još uvijek, nikada — a ipak, ipak, teži. Inspiriran paradoksom želje: da najintenzivnije osjećaje često cvjetaju u zemlji odbijanja, Vilthermurpher istražuje agonizirajuću ljepotu željenja nekoga tko te ne vidi, tko te ne želi — i ipak, ne možeš prestati voljeti ih. To nije despair. To nije nada. To je nešto između: fino, nepodnošljivo napetost emocionalnog očekivanja, gdje svaki pogled, svaka tišina, svaki „skoro“ postaje ritual. Album je snovni dnevnik duše koja je na rubu da postane nešto više — ne ljubavnik, još uvijek — već mit. Legenda izgrađena od želje, od načina na koji tišćući zrak kada oni uđu u sobu, od načina na koji ponavljaš njihove riječi kao čaroliju. Vilthermurpher nije o pobjedi. Nije o ljubavi koja se ostvari. To je o ljubavi koja je skoro došla do ostvarivanja — i u tom „skoro“ postala nečim većim od ljubavi. To je za tihe. Za one koji zapamte tvoj stav. Za one koji pišu pjesme u rubovima tvojih poruka. Za one koji, čak i sada, još uvijek vjeruju da nisi prekasno. Jer ponekad najmoćnija ljubav nije vraćena. Ona se obnovi.
Amber Ambient
Pismo ljubavi jednom, zastaljenom trenutku — tiho veče u studentskom dormu, sunčeva svjetlost koja prolazi kroz debelu, izgubljenu zavjesu od starog ambra. Soba je obuhvaćena zlatnom, gotovo tekućom svjetlošću, pretvarajući prostor u krhki, sjajni kokon. Zrak osjeća se gušćim od sjećanja, a veza između dvoje ljudi osjeća se istovremeno intimna i vječna — kao da je vrijeme zaustavljeno, sačuvajući ih u zlatnom ambri tihe zajedništva. Pjesma ne priča priču — ona osjeća. Slušatelj nije samo čuo sobu; on je u njoj. Zidovi više nisu zidovi. Podne ploče krišu stara sjećanja. Tišina između nota je teška kao zlatni zrak.
Running Through a Store
Zvučna trka kroz hiperstvarni, neonom prekriveni glazbeni prodavnicu — ne stvarno mjesto, već san o jednom. Svijet je komprimiran, pulsirajući i trepćući kao greška u sustavu. Glavni lik trči kroz redove vinila, digitalnih preuzimanja, ograničenih izdanja CD-ova i fan opreme, tržeći posljednji primjerak novog albuma svog ljubavnika — ne zbog glazbe, već zbog značenja. Ne želi samo album. Želi trenutak kada je napravljen, trenutak kada je njegov ljubavnik još bio dostupan, još stvaran. Ali vrijeme je valuta, a prodaja se zatvara. Album će uskoro nestati — i s njim, svaka šansa da osjeti blizinu osobe koja ga je napravila, koja je jednom voljela njega. Ovo nije pjesma o izgubljenoj ljubavi — to je pjesma o ljubavi koja bi mogla nastati. Ljubav koja bi mogla cvjetati u tišini između tragova, u zajedničkom iskustvu slušanja nove pjesme na puknutom zvučniku telefona. Ali prekasno je. Nisu zajedno. Album je prodan. A ljubav koja bi mogla izrasti iz njega? Već je sjećanje.
Dark Walls
Pjesma o srčanom razboju. To je o brisanju. To je trenutak nakon posljednjeg poruke, posljednje odgovora — tišina koja nije mirna. To je zvuk vrata koje se zatvara u sobi bez izlaza. Pričatelj je bio zaljubljen — ne u osobu, već u ideju: način na koji je njegov glas pukao na glasovnoj poruci, način na koji je smijao na šali koju nitko drugi nije razumio, način na koji je gledao u nebo i rekao: „Mislim da nisam napravljen za ovaj svijet.“ To je bila iluzija. Sada su otišli. Nisu mrtvi. Niti ljuti. Samo… otišli. I prostor koji su zauzimali — onaj koji je jednom osjećao kao kuću — sada je samo tamni zidovi. Nema topline. Nema eha. Nema tragova. Zaljubljenost nikada nije bila stvarna. Ljubav nikada nije vraćena. I sada, zidovi nisu samo fizički. Oni su emocionalni. Postojbeni. Nisi tužan. Ti si uništen.
Psiwogg
Pjesma o ljubavi. To je ratni poziv za srce koje odbija da krvavi. To je zvuk duše koja se izljeva u vatri ljubavi, a onda odbačena — ne jednom, ne dva puta, već toliko puta da je bol pretvorio u čelik. Ime „Psiwogg“ nije riječ. To je duh. To je ime koje daješ dijelu sebe koji ne pada kad ljubav propada. To je entitet koji izlazi iz pepela svakog „Ne volim te“ — ne ozdravljen, ne još uvijek, već očvrstao. Nije ljut. Nije tužan. To je psiwogg. I ne prestaje. Ovo nije otpornost kao proces. To je otpornost kao stanje bića. Kondicija. Istina. Nisi prešao to. Ti si postao to.
Vhalar
Pjesma o ljubavi. To je liturgija — opća, tresuća ispovijest koja se šapće u prazninu između smrtnika i bogova. Pričatelj nije zaljubljen u osobu. On je zaljubljen u Vhalar — ime koje nije žene, već prisutnost. Ona nije čovjek. Nije ni stvarna na način na koji razumijemo stvarnost. Ona je svjetlost. Ona je tišina. Ona je vjetar koji nosi bez imena, ali osjeća se u svakom dahnutu. Ona je bogovska — ne po snazi, već po udaljenosti. Ona nije kruta. Nije dobra. Ona jednostavno postoji. I pričatelj, u svom ludoći, zaljubio se u nju. Ne zato što ga vidi. Već zato što ne vidi. Zato što je prevelika. Previše savršena. Previše nedostupna. I zato voli nju. Ovo nije rasprava — to je monolog. Razgovor s nebom. Molitva zvijezdi koja ne trepće natrag.
Nictitatious Flirt
O želji i o nevoljnog predaja. Pričatelj nije čovjek koji ne uspijeva flirtati. On ne može ne flirtati. Njegovo tijelo je preuzelo njegove društvene instinkte — njegovih kapka se trepće, njegove usne drhtaju, njegov stav mijenja u stav romantičnog poziva — automatski, nekontrolirano, kao refleksivni nervni spazam. Riječ „nictitatory“ (koja se odnosi na nevoljni trepćaj oka) postaje metafora za nekontrolirani, biološki flirt. On nije sedukcija — on flirtira kao nervni poremećaj. Ovo nije charma. To je neurološka izdaja. Lijepa žena nije njegov izbor. Njegovo tijelo je izdajica.
Stringent Code
Ljubavni algoritam. Pričatelj je izgradio savršen emocionalni operativni sustav: svaka osobina, gesta i mana su kvantificirane, analizirane i dodijeljene težinske vrijednosti. Ljubav nije strast — to je protokol. Ali što su kriteriji stroži, to više srce pada — ne zbog odbijanja, već zbog savršenstva samoga. Jer pokušavajući voljeti s apsolutnom preciznošću, učinili su ljubav nemogućom. Ovo je ljubav kao matematički dokaz: elegantan, potpun i konačno, prazan.
Sweet Insomnia
Ljubavni vrućinski san. Pričatelj nije zaljubljen. On je ovisan o ljubavi. Ne može spavati. Ne zato što je anksiozan. Zato što misli na tebe. Svaki trenutak svake noći, njegov um je zatvorena reela tvojeg glasa, tvojeg osmjeha, načina na koji si se smijao na šali koju nisi čuo. Bolje. Trebalo bi da boli. Ali ne boluje. Osjeća se dobro. Kao rana koja se ne zatvara, ali ti je dodiruješ jer je jedina stvar koja te čini živim. Ovo nije romantično. To je neumoljivo. To je ljepota biti slomljen, svjesno.
Infinity
Nije žalost. Nije upozorenje. To je tihi čudo. Pričatelj vidi kraj. Vidi spor pad, posljednji dah, način na koji svjetlost nestaje. Vidi sve to — jasno, sigurno, nekolebljivo. Ali također vidi sve između. Smijeh. Držanje za ruke. Tihi jutarnji. Način na koji tvoj glas zvuči kad si umoran. I jer zna kraj, nije se boji. Nije drži. Nije očajan. On je slobodan. I tako, voli — potpuno, strastveno, bez straha — jer već zna kako se to završava. I to, shvaća on, je jedini način da se stvarno voli. Ovo nije fatalizam. To je milost.
Hot Cave
Nije deklaracija. To je signal. Kodirani, sporo kipući poziv — dostavljen u javnom prostoru, ali namijenjen samo jednoj osobi. Tekst nije za publiku. On je za nju. I samo ona zna što znače. Pričatelj ne flirtira s sobom. On flirtira s njom — njezinim tijelom, njezinom prisutnošću, njezinom energijom — kao tajna frekvencija koju može samo ona prilagoditi. Ona nije samo lijepa. Ona je vruća. Ne topla. Vruća. Kao pećina ispod zemlje — tamna, duboka, živa s toplinom. I pričatelj nije samo privučen. On je povučen. Kao leptir prema plamenu koji samo on može vidjeti. Ovo nije pjesma o dodiru. To je o znanju. A znanje je električno.
Happy Go Lucky
„Happy Go Lucky“ nije o povezivanju. To je o zarazi. Pričatelj nije zaljubljen. On je zaražen srećom. I zaraza je toliko moćna da sve ostalo postaje besmisleno — uključujući osobu koju tvrdi da voli. Ne brine ako svijet završi. Ne brine ako druga osoba ode. Niti čak ne brine ako ga voli natrag. Jer već je sretan. Toliko sretan, da ne treba ljubav. Ne treba značenje. Niti čak njih. Nije zaljubljen. On je u radosti. A radost, ispostavilo se, je najopasnija vrsta sebičnosti. Ovo nije pjesma o ljubavi. To je ljubav nakon što je ljubav umrla — a tijelo još uvijek plesa.
Helios
To je himna. Pričatelj se ne zaljubljuje. On se uzdiže u ljubav. Vidi je — Helios, ime koje joj daje ne zato što je njeno ime, već jer je sunce. Visoka. Plava. Tanka. Njezino tijelo je hram. Njezin um je zviježđe. Njezina ljepota nije samo vizualna — to je intelektualna, duhovna, kozmička. Ona nije samo lijepa. Ona je božanska. I ljubav koja se širi u pričateljevom prsima nije ljudska. To je eksplozivna. Kao supernova. Kao duša koja se obnavlja u vatri. Ovo nije romanca. To je otkriće. I u njezinoj prisutnosti, svijet postaje tiho — jer samo svjetlost važi.
Millitant Veggies
To je o ideologiji. Pričatelj je bio izgubljen u romantičnom snu — toliko duboko zaljubljen da je zaboravio svijet. Video je samo ljubavnika. Zanemario je svijet. Zanemario istinu. I sada — probudio se. Ali ne na sretni kraj. Na revoluciju. Jer su idioti ustali. I ne protestiraju samo. Oni su borbeni. I nisu ovdje da pričaju. Ovdje su da kaznju. Jer je pričatelj, u svom romantičnom snu, pojedao biftek. I to je bio zločin. Ne samo bilo koji zločin. Kapitalna kazna. To je o krivnji. I krivnja, ispostavilo se, služi hladna — na krevetu od drevnog kamena.
Vulvamatic
To je ljubavni ritual. Zvučna molitva. Pričatelj ne govori jednoj ženi. On govori svima. Vulvi koja je bila skrivena, sramotena, izbrisana ili zanemarena. Vulvi koja je smijala, krvavela, rodila, snivala i drhtala. Vulvi koja je zvana „premalo“ ili „previše“ ili „nije dovoljno“. Ova pjesma kaže: Ti si dovoljna. Ti si sveta. Nisi tajna. Ti si univerzum. Nije erotična. To je sveta. Nije pornografska. To je prorokovanje. I pjeva se na jeziku koji zna samo tijelo — ritam, puls, dah i duboka, tiha huma doma.
Sea of Euphoria
To nije ljubav. To je uranjanje. Pričatelj nije zaljubljen — on je od ljubavi, potopljen u toplu, sjajnu okean koja nema površinu. On je tri puta od nedjelje: ne u vremenu, ne u prostoru, ne u stvarnosti. Euforija ovdje nije osjećaj. To je svijet. Svaki dah je radost. Svako srce, himna. Svaki dodir, otkriće. Ljubav koju osjeća nije ljudska — to je kozmička. Ne ljubav za nekoga. Ljubav kao biće. I on je utonuo. I preživio. I još uvijek pliva — bez težine, bez imena, savršen — u beskonačnoj, sjajnoj dubini.
Dear Hunter
To nije pjesma o ljubavi. To je mit. Pričatelj ne trži ljubav — on trži sebe, kroz šume želje, kroz tišinu koja zviždi s odsutnošću. Vidi jelen: tresući, sjajni, živ — i zna da je on. I zna: Nije bijegao od mene. Bijegao je prema meni. I tako, on trči također. Da zaustaviš se — umriješ. Voljeti je tržiti. Biti voljen — biti lovljen. Nema kraja. Nema mira. Samo šuma. Dah. Jelen. Lovac. I beskonačan, lijep gon — gdje ljubav nije svetište, već divljina. I opstanak znači nikad ne prestati.
Neural Voyage
To nije pjesma o ljubavi. To je moždani val. Pričatelj ne iskustvo ljubav — on je ljubav, kroz električnu oluju svog nervnog sustava. Svaki vis: poplava dopamina, nagib kortizola, srce bubnja kao rat. Svaki niz: pad serotonina, amigdala vrišti, tišina koja viči jače od bilo kojeg zvuka. Ovo nije o povezivanju. To je o nekomunikaciji — nervni signali koji se pogrešno aktiviraju u značenje. Nije sreća. Nije želja. Već sirovo, drhtavo događanje ljubavi: napad u kortexu, čudo u sinapsi. Putovanje kroz vatru i tišinu, gdje srce ne kuca — ono pjeva, čak i kad se lomi.
The End
To je pjesma o lažnom kraju. Pričatelj ne vjeruje u krajeve. Zna: Kraj nije bio danas. Kraj nije bio prošle godine. Kraj nije ni bio u prošlosti. Bio je davno. I nije bio tada. Bio je prije. Prije ove pjesme. Prije ovog dahnuti. Prije ovog glasa. Kraj se dogodio — ne u vremenu. Ne u prostoru. Dogodio se u sjećanju. I sada, svijet još uvijek pravi da se nije dogodio. I tako, on pjeva. Ne da bi žalio. Da podsjeti. Da kaže: „Znam. Znam već dugo vremena. Kraj nije bio danas. Bio je davno. I nikad se nije završio.“ Ovo nije pjesma o tužbi. To je pjesma o prihvaćanju kao iluziji. Nije o gubitku. To je o duhu duha. I jedina stvar koja ostaje je eho.