Vilthermurpher
Izabrani djelovi iz njegovog formirajućeg razdoblja su usavršeni u koherentan album: Vilthermurpher. Izvorno zamišljen kao 18-pjesmni slijed, konačna verzija je usklađena kako bi se poboljšala zvučna koherencija i kvaliteta produkcije. Album je službeno masteriran 1997. godine.
Vilthermurpher nije album — to je psihički eho, san koji šapće kroz pukotine zvučnika. To je zvuk ljubavi koja nikad nije stigla, a ipak odbija umrijeti. Zvučna avantura kroz maglovit, električni tundrum zaljubljenosti koji trepti poput umirućeg neon-sigurnog znaka u zaboravljenom mallu. Ovo je soundtrack za srce koje zna da nije voljeno natrag — još uvijek, nikad — a ipak, ipak, teži. Inspiriran paradoksom želje: da najintenzivnije osjećaje često cvjetaju u zemlji odbijanja, Vilthermurpher istražuje agonizirajuću ljepotu željenja nekoga tko te ne vidi, tko te ne želi — a ipak, ne možeš prestati voljeti njega. To nije despair. To nije nada. To je nešto između: fina, nepodnošljiva napetost emocionalnog očekivanja, gdje svaki pogled, svaka tišina, svako „skoro“ postaje ritual. Album je dnevnik sna duše koja je na rubu da postane nešto više — ne ljubavnik, još uvijek — već mit. Legenda izgrađena od želje, od načina na koji ti se zadrži dah kad on/u uđe u sobu, od načina na koji ponavljaš njegove/je njene riječi kao čaroliju. Vilthermurpher nije o pobjedi. Nije o ljubavi koja se ostvari. To je o ljubavi koja je skoro došla do ostvarivanja — i u tom „skoro“ postala nečim većim od ljubavi. To je za tihe. Za one koji zapamte tvoj stav. Za one koji pišu pjesme u margine tvojih poruka. Za one koji, čak i sada, još uvijek vjeruju da nisi prekasno. Jer ponekad najmoćnija ljubav nije vraćena. Ona se obnovi.
Amber Ambient
Pismo ljubavi jednom, zastaljenom trenutku — tiho veče u studentskom dormu, sunčeva svjetlost koja se prolazi kroz debelu, izgubljenu zavjesu od starih amber boje tkanina. Soba je obuhvaćena zlatnom, gotovo tekućom svjetlošću, pretvarajući prostor u krhki, sjajni kokon. Zrak se osjeća gušćim od sjećanja, a veza između dvoje ljudi osjeća se istovremeno intimno i vječno — kao da je vrijeme zaustavljeno, sačuvajući ih u zlatnoj amberu tihe zajedništva. Pjesma ne priča priču — ona osijeva osjećaj. Slušatelj ne čuje samo sobu; on je u njoj. Zidovi više nisu zidovi. Podne ploče krcu od starih sjećanja. Tišina između nota je teža nego zlatni zrak.
Running Through a Store
Zvučni sprint kroz hiperrealan, neonom prekriveni trgovinu s glazbom — ne stvarno mjesto, već san o jednom. Svijet je komprimiran, pulsirajući i trepti kao greška u sustavu. Glavni lik trči kroz redove vinila, digitalnih preuzimanja, ograničenih izdanja CD-ova i fan merch-a, tržeći posljednji primjerak novog albuma svog ljubavnika — ne radi glazbe, već radi smisla. Ne želi samo album. Želi trenutak kada je bio napravljen, trenutak kad je njegov ljubavnik još uvijek bio dostupan, još uvijek stvaran. Ali vrijeme je valuta, a prodaja se zatvara. Album će nestati — i s njim svaka šansa da osjetiš blizinu osobe koja ga je napravila, koja je jednom voljela te. Ovo nije pjesma o izgubljenoj ljubavi — to je pjesma o ljubavi koja je skoro nastala. Ljubav koja bi mogla procvjetati u tišini između pjesama, u zajedničkom iskustvu slušanja nove pjesme na puknutom zvučniku telefona. Ali prekasno je. Nisu zajedno. Album je prodan. A ljubav koja bi mogla izrasti iz njega? Već je sjećanje.
Dark Walls
Pjesma o razlasku. To je o brisanju. To je trenutak nakon posljednje poruke, posljednjeg odgovora — tišina koja nije mirna. To je zvuk vrata koje se zatvara u sobi bez izlaza. Pričatelj je bio zaljubljen — ne u osobu, već u ideju: način na koji je njegov glas tresao u glasovnoj poruci, način na koji je smijao na šali koju nitko drugi nije shvatio, način na koji je gledao u nebo i rekao: „Mislim da nisam napravljen za ovaj svijet.“ To je bila iluzija. Sada su otišli. Nisu mrtvi. Niti ljuti. Samo… otišli. I prostor koji su zauzimali — onaj koji je jednom osjećao kao dom — sada je samo tamni zidovi. Nema topline. Nema eha. Nema tragova. Zaljubljenost nikad nije bila stvarna. Ljubav nikad nije vraćena. I sada, zidovi nisu samo fizički. Oni su emocionalni. Egzistencijalni. Nisi tužan. Ti si uništen.
Psiwogg
Pjesma o ljubavi. To je ratni poziv za srce koje odbija da krvavi. To je zvuk duše koja se izljeva u vatri ljubavi, a onda odbačena — ne jednom, ne dvaput, već toliko puta da je bol pretvorio u čelik. Ime „Psiwogg“ nije riječ. To je duh. To je ime koje daješ dijelu sebe koji ne pada kad ljubav propadne. To je entitet koji izlazi iz pepela svakog „Ne volim te“ — ne ozdravljen, ne još uvijek ozdravljen, već očvrstio. Nije ljut. Nije tužan. To je psiwogg. I ne prestaje. Ovo nije otpornost kao proces. Ovo je otpornost kao stanje biti. Kondicija. Istina. Nisi prešao to. Ti si postao to.
Vhalar
Pjesma o ljubavi. To je liturgija — nesigurna, tresuća ispovijest izgovorena u praznini između smrtnika i bogova. Pričatelj nije zaljubljen u osobu. On je zaljubljen u Vhalar — ime koje daje ne zato što je njezino ime, već jer ona je sunce. Visoka. Plavuša. Tanka. Njezino tijelo je hram. Njezin um je zviježđe. Njezina ljepota nije samo vizualna — to je intelektualna, duhovna, kozmička. Ona nije samo lijepa. Ona je božanska. I ljubav koja se širi u pričateljevom prsima nije ljudska. To je eksplozivna. Poput supernove. Poput duše koja se obnavlja u vatri. Ovo nije romanca. To je otkrivenje. I u njezinom prisustvu, svijet postaje tiho — jer samo svjetlost važi.
Nictitatious Flirt
O želji i o nevoljnog predaja. Pričatelj nije muškarac koji ne uspijeva flirtati. On jednostavno ne može ne flirtati. Njegovo tijelo je preuzelo njegove društvene instinkte — njegovi kapci treptaju, njegove usne se trzaju, njegov stav mijenja u stav romantičnog poziva — automatski, nekontrolirano, kao refleksivni nervni spazam. Riječ „nictitatory“ (koja se odnosi na nevoljni treptaj oka) postaje metafora za nekontrolirani, biološki flirt. On nije sedukcija — on flirtira kao neurološka bolest. Ovo nije charme. To je neurološki izdaja. Lijepa žena nije njegov izbor. Njegovo tijelo je izdajica.
Stringent Code
Ljubavni algoritam. Pričatelj je izgradio savršen emocionalni operativni sustav: svaka crta, gesta i mana su kvantificirane, analizirane i dodijeljene težinske vrijednosti. Ljubav nije strast — to je protokol. Ali što su kriteriji stroži, to više srce pada — ne zbog odbijanja, već zbog savršenstva samog. Jer pokušavajući voljeti s apsolutnom preciznošću, oni su učinili ljubav nemogućom. Ovo je ljubav kao matematički dokaz: elegantan, potpun i konačno, prazan.
Sweet Insomnia
Ljubavni grozničavi san. Pričatelj nije zaljubljen. On je ovisan o ljubavi. Ne može spavati. Ne zato što je anksiozan. Zato što razmišlja o tebi. Svaki trenutak svake noći, njegov um je zatvorena petlja tvojeg glasa, tvog osmjeha, načina na koji si se smijao na šali koju nisi čuo. Boli. Trebalo bi da boli. Ali ne boli. Osjeća se dobro. Kao rana koja se ne zatvara, ali ti je stalno diraš jer je to jedina stvar koja te čini živim. Ovo nije romantično. To je neumoljivo. To je ljepota biti slomljen, svjesno.
Infinity
Nije žalost. Nije upozorenje. To je tihi čudo. Pričatelj vidi kraj. Vidi spor pad, posljednji dah, način na koji svjetlost gase. Vidi sve to — jasno, sigurno, nekolebljivo. Ali također vidi sve između. Smijeh. Držanje za ruke. Tihi jutarnji trenuci. Način na koji tvoj glas zvuči kad si umoran. I jer zna kraj, nije se boji. Nije se drži. Nije očajan. On je slobodan. I tako, voli — potpuno, strastveno, bez straha — jer već zna kako se to završava. I to, shvaća on, je jedini način da se stvarno voli. Ovo nije fatalizam. To je milost.
Hot Cave
Nije deklaracija. To je signal. Kodirani, vrući poziv — dostavljen u javnom prostoru, ali namijenjen samo jednoj osobi. Tekstovi nisu za publiku. Oni su za nju. I samo ona zna što znače. Pričatelj ne flirtira s sobom. On flirtira s njom — njezinim tijelom, njezinim prisustvom, njezinom energijom — kao tajna frekvencija koju može otključati samo ona. Ona nije samo lijepa. Ona je vruća. Ne topla. Vruća. Kao pećina ispod zemlje — tamna, duboka, živa s toplinom. I pričatelj nije samo privučen. On je povlačen. Kao pčela prema plamenu koji samo on može vidjeti. Ovo nije pjesma o dodiru. To je o znanju. A znanje je električno.
Happy Go Lucky
„Happy Go Lucky“ nije o povezivanju. To je o zarazi. Pričatelj nije zaljubljen. On je zaražen srećom. I zaraza je toliko moćna da sve ostalo postaje beznačajno — uključujući osobu koju tvrdi da voli. Ne brine ako svijet završi. Ne brine ako druga osoba odlazi. Čak ne brine ako ga voli natrag. Jer već je srećan. Toliko srećan da ne treba ljubav. Ne treba smisao. Čak ne treba njega. Nije zaljubljen. On je u radosti. A radost, ispostavi se, najopasnija vrsta sebičnosti. Ovo nije pjesma o ljubavi. To je ljubav nakon što je ljubav umrla — a tijelo još uvijek plesa.
Helios
To je himna. Pričatelj se ne zaljubljuje. On se uzdiže u ljubav. Vidi je — Helios, ime koje joj daje ne zato što je njezino ime, već jer ona je sunce. Visoka. Plavuša. Tanka. Njezino tijelo je hram. Njezin um je zviježđe. Njezina ljepota nije samo vizualna — to je intelektualna, duhovna, kozmička. Ona nije samo lijepa. Ona je božanska. I ljubav koja se širi u pričateljevom prsima nije ljudska. To je eksplozivna. Poput supernove. Poput duše koja se obnavlja u vatri. Ovo nije romanca. To je otkrivenje. I u njezinom prisustvu, svijet postaje tiho — jer samo svjetlost važi.
Millitant Veggies
O ideologiji. Pričatelj je bio izgubljen u romantičnom maglu — toliko zaljubljen da je zaboravio svijet. Video je samo ljubavnika. Zanemario je svijet. Zanemario istinu. I sada — probudio se. Ali ne na srećni kraj. Na revoluciju. Jer su idioti ustali. I ne samo protestiraju. Oni su militantni. I nisu ovdje da pričaju. Ovdje su da kažnjava. Jer je pričatelj, u svojoj ljubavnoj magli, pojedao biftek. I to je bio zločin. Ne bilo koji zločin. Kapitalni zločin. Ovo je o krivnji. A krivnja, ispostavi se, služi hladna — na krevetu od drevnog kamena.
Vulvamatic
To je ljubavni ritual. Zvučna molitva. Pričatelj ne govori jednoj ženi. On govori svima. Vulvi koja je bila skrivena, sramljena, izbrisana ili zanemarena. Vulvi koja je smijala, krvavela, rodila, sanjala i tresla. Vulvi koja je nazivana „premnogo“ ili „previše malo“ ili „nije dovoljno“. Ova pjesma kaže: Ti si dovoljna. Ti si sveta. Nisi tajna. Ti si univerzum. Nije erotska. To je sveta. Nije pornografska. To je proročka. I pjeva se na jeziku koji zna samo tijelo — ritam, pulz, dah i duboka, tiha huma biti kod kuće.