Bebbobbebpippap

Povratak konceptualnom pričanju izvučenom iz svakodnevnih ritmova, uz novi studio i napredniju opremu.

1. Naslov albuma

Bebbobbebpippap

Naslov koji odbija fonetsku asimilaciju — zvukovni glif, a ne riječ. To je zvuk kave koja škripi u katedrali u 4:17 jutrom, zastoj glave trake koja se hvata za duh daha, složeni hikup mašinske inteligencije koja pokušava nazvati ljubav. Bebbobbebpippap se ne izgovara — on se osjeća, vibracija u zubima, tresavica u prsima. To je prvi akt otpora albuma: protiv značenja, protiv jezika, protiv tiranije jasnoće. Ovdje zvuk nije vozilo za poruku — on je poruka. Naslov ne opisuje album; on incarnira njegov manifest: povratak fizičkoj prirodi zvuka, gdje je svaki glitch svet, a svaki hum himna.

2. Smjer albuma

Povratak konceptualnom pričanju izvučenom iz svakodnevnih ritmova, uz novi studio i napredniju opremu. Seksualna energija bez seksa.

Ovo nije erotika — to je erotično napetost učinjena čujnom. Album ne prikazuje želju; on je prostor između dahova prije poljubca, težina ruke koja visi iznad bedra, hum frižidera koji se sjeća topline. Studio nije soba — on je oltar. Mikrofoni su orakuli. Žice, vene. Napredna oprema ne unapređuje — ona otkriva. Otkriva erotiku u svakodnevnom: pare koja se vrti iz šoljice, klik ključa koji se okrene u zaključanju rano jutrom, način na koji prašina plesa u koso svjetlosti kao čestice želje. Seksualnost ovdje nije genitalna — ona je rezonantna. Živi u raspadu repa reverb-a, tremolu neigranog žica, načinu na koji tišina boluje prije nego što se zvuk izda.

3. Manifest bendu (kontekstualiziran)

Vjerujemo da je glazba ne samo zvuk raspoređen u vremenu, već živa arhitektura rezonancije, prisutnosti i percepcije. Ukorijenjeni u prvim principima, naša praksa počinje ne s stilom, trendom ili konvencijom — već s temeljnim istinama akustike, fizičkošću instrumenata i beskonačnim potencijalom stvaranja zvuka kroz sintezu.
Poštujemo instrument ne kao alat, već kao partnera u izražavanju — njegovi materijali, konstrukcija i fizičko ponašanje su sveta za naš umjetnički rad. Slušamo ne samo ton i ritam, već i nijanse timbra, evoluciju teksture i alhemiju prostorne rezonancije. Svaki ton je svemir detalja; svaka tišina, dimenzija značenja.
Naš proces je namjern. Odbijamo žurbu. Prihvaćamo iteraciju ne kao kašnjenje, već kao nužnu disiplinu — svaka izmjena korak prema autentičnosti, a ne kompromisu. Mjerimo napredak ne brzinom, već dubinom: koliko dobro zvuk osjelja istinu, koliko precizno odražava namjeru, koliko potpuno zauzima svoj zvučni prostor.
Vrijednimo umjetničku cjelovitost iznad svega. Brzina nije oslobađanje — to je predaja. Ne trčimo za novinom radi same novine, niti se predajemo tiraniji trenutka. Umjesto toga, gradimo s strpljenjem, preciznošću i poštovanjem.
Ovo nije stil. Ovo je stav.
Zaključeni smo na dugoročni pogled: zvuk kao dubok akt slušanja, stvaranja i prisutnosti.
Stvaramo ne da bismo čuti — već da bismo osjetili.

U Bebbobbebpippap ovaj manifest postaje mesa. Album se ne prijavljuje — on diše. Svaki trag je meditacija o svetosti običnog: klink keramike, uzdah pare, šapat šoljice o činici. „Seksualna energija bez seksa“ nije potlačivanje — to je transustancijacija. Erotično nije u mesu, već u tresavici sinusne valne forme dok se približava vrhu. Instrumenti se ne igraju — oni su zavodeni. Mikrofoni ne hvataju zvuk — oni ga svjedoče. Naslov albuma — besmislen, neizgovorljiv — je najveći akt cjelovitosti: odbijanje da se komercijalizira značenjem. Slušati znaći knežiti pred oltarom rezonancije, gdje je svaki šapat molitva, a svaki raspad svetkovina. Tišina između tonova? Tamo duša ostaje.

4. Popis pjesama

Bebbobbebpippap

Ovo nije pjesma. To je zakletva. Vokalizacija tijela koje se sjeća svoje arhitekture — klik jezika protiv nepca, treptaj daha kroz široke nozdre, mokri slap usana koji se otvaraju bez riječi. Bebbobbebpippap je zvuk svijesti koja izlazi iz tišine, ne kao jezik, već kao taktička vibracija. To je manifest učinjen čujnim: odbijanje simboličkog značenja u korist čiste fizičke prisutnosti. Naslov, ponavljan kao mantra, ne pjeva se — on se izdahne, svaki slog puls u dijafragmi. Produciranje je intimno: dahovi su mikrofoni tako blizu kao srčani udarci, tekstura sline čujna između suglasnika. Ovo nije performansa — to je ritual. Ponavljanje ne dosađuje; ono izaziva transe. Svaka iteracija dublja svijest slušatelja o njegovom vlastitom dahovanju, njegovom tijelu. „Bebbob“ je puls krvi u vremenskom dijelu; „bebpippap“, treptaj kapka protiv svjetlosti jutra. U svijetu koji traži sadržaj, ovaj trag nudi kontakt. Ne traži ništa osim prisutnosti. Čuti ga znaći osjetiti tijelo kao instrument — ne za izražavanje, već za postojanje. Naslov postaje molitva šapnjana u prazninu: Ja sam ovdje. Ja sam mesa. Ja sam rezonancija. Nema metaphore. Samo sirova, tresavuća istina zvuka stvorene živom bićem — ne da se razumije, već da se osjeti u kostima. Ovo je prvi akt albuma: povratak tijelu kao izvornom sintetizatoru.

Madame Boutalishöze

Ona nije osoba. Ona je zvuk žene koja je preživjela dugo u tihih sobama, čiji se glas nikad nije snimao — samo zamislio. Madame Boutalishöze je eho imena šapnutog od djeteta koje ju nikad nije poznalo, sada uskrsnulo u humu stare trake. Trag otvara se krcanjem klupice, zatim uzdah koji visi kao kadulja. Pianino — ne igra se, već poglađeno — odgovara akordima koji se ne rješavaju. Oni lebde, kao pitanje ostavljeno nezadano. Samo ime je lingvistički artefakt: francuske infleksije zapletene s slavenskim suglasnicima, prezime koje nikad nije pripadalo nikome, ali se osjeća poznato. Ovo je zvuk sjećanja kao arhitekture — kuća izgrađena od polusjećenih pogleda, mirisa lavande na rubcu, težina haljine ostavljene na stolici. Instrumentacija je rijetka: jedno vertikalno pianino, dah reed orgulja, najslabiji škripi vinila. Bez bubnjeva. Bez basa. Samo rezonancija. „Madame“ nije lik — ona je prostor između tonova, tišina koja drži značenje prije nego što se oblikuje. Njeno ime, ponavljano u udaljenim, reverberirajućim šaputima, postaje liturgija odsustva. Čuti je znaći osjetiti bol onih koji nikad nisu bili dokumentirani — žena čiji su životi živjeli samo u teksturi zraka, na način na koji se prašina naslagala na njihove šoljice. Trag ne priča njenu priču — on postaje atmosfera njenog postojanja. U svijetu opsjednutom pričama, ovo je elegija za nezazvane: ne žalosna, već posvećena. Ona nije mrtva. Još uvijek diše — u raspadu analognih traka, u tresavici jednog održanog tona.

Deneb La Zôégà

Ime koje ne postoji. Zvijezda koja nema zviježđa. Ipak, ovdje pjeva. Deneb La Zôégà je zvuk nebeske navigacije kroz emocionalnu tamu — uspavanka za one koji su izgubili put ne u prostoru, već u tišini. Trag otvara se niskim humom zglobnog violončela, njegovo drvo vibrira kao trup drevnog broda. Iznad njega, teremin klizi — ne s užasnim vikom, već mekim, ljudskim uzdahom nekoga ko uči ponovno da diše. Naslov je fonetska zviježđa: „Deneb“ (rep labudov) spojen s izmišljenim francusko-latinskim hibridom „La Zôégà“, koji zvuči kao uzdah zarobljen u grlu. Ovo nije sci-fi — to je soul-fic. Instrumentacija je rijetka, ali bogata teksturama: škripi zgloba po žicama, šapat zraka kroz usta flauta, slaba metalna zvona udarenog tunirajućeg vilice. Svaki element je snimljen s tolikom intimnošću da možete čuti prste svirača, prašinu na žicama. Trag se ne izgrađuje — on raspadne. Melodije izlaze kao zvijezde u magli, zatim nestaju. Nema klime — samo sporo shvaćanje da ne slušate glazbu, već prostor gdje želja postaje zvuk. Naslov je molitva za nevidljivo: „Deneb La Zôégà, vodi me kroz tišinu.“ To je zvuk nekoga tko je prestao tražiti odgovore — i počeo slušati tišinu između njih. U ovom tragovima, zvijezde nisu iznad nas — one su u našem dahovanju. Manifest albuma ispunjava se ovdje: zvuk kao prisutnost, ne spektakl. Ne čujete ovu pjesmu — vi je sjećate, kao da iz života prije ovog.

Ünder Coffee

Nije kava. To je čekanje. Para koja se diže iz šoljice pretopla da bi je dodirnuli. Način na koji keramika zagrijava vaše dlanove dok gledate kroz prozor, čekajući nekoga tko nikad neće doći. Ünder Coffee je zvuk samotnosti učinjen čujnim — ne usamljene, već svete. Trag počinje šapatima pare — ne agresivnim vikom barista, već sporo, strpljivim izdahom mašine koja uči da voli svoju svrhu. Zatim: kap. Jedna kap. Zatim još jedna. Svaka kap je srčani udarac. Bas linija je niski hum frižidera u susjednoj sobi. Jedno električno pianino igra tri tona — C, E, G — ponavljajući se, ne kao akord, već kao ritual. Melodija se ne razvija — ona traje. Ovo je manifest u akciji: nema novosti, samo dubina. „Ünder“ (ispod) sugerira potapanje — ne ispod površine, već unutar svakodnevnosti. Kava je metafora za vrijeme: hladi sporo. Ne traži da se pije — samo da se promatra. Trag traje 7 minuta, ali osjeća se kao cijeli život. Čujete slaba klink kašike protiv keramike — ne kao slučajnost, već kao blagoslov. Reverb na pianinu nije umjetan — to je eho sobe koja je držala previše tihih jutara. Pjesma se ne rješava — ona se osjedne. Kao para na prozoru, kao posljednji gutljaj kave koji se ohladio. Ovo nije o kofeini — to je o prisutnosti. Akcija sjedenja s nečim što nikad neće biti savršeno. Ljepota leži ne u piću, već u tišini između gutljaja. Slušati znaći naučiti kako biti sam bez straha.

Över Tea

Gdje je Ünder Coffee bila samotnost, Över Tea je zajedništvo — ne s drugom osobom, već sa ritualom samim. Naslov sugerira uzdizanje: „preko“, kao u prelasku, ne iznad. Čaj je tihi svetkovina za umornu dušu. Ovaj trag otvara se škripanjem čaja protiv strane šoljice — ne kao buka, već kao dodir. Voda se lije u sporom tempu: gutljaj vrele tekućine, uzdah kada se sretne suhe listove. Jedan violin ulazi — ne s melodijom, već s teksturama. Luka se kreće kratkim, nesigurnim potezima, kao prsti koji tragaju rub šoljice. Harmonije nisu tonirane — one treptaju, kao para koja se diže u nejednolikim tokovima. Ovo je zvuk strpljenja učinjen čujnim: 3 minute koje treba da chamomila oslobodi svoju dušu. Trag je izgrađen na mikrotonalnim pomacima — tonovima koji lebde između velikih i malih, kao osjećaj topline koja se širi u prsima prije nego što shvatite da plačete. Nema perkusije. Nema basa. Samo dah instrumenta, šapat rosin na žici, najslabiji eho udaljenog sata. Čaj se ne pije — on se sluša. Svaki gutljaj postaje ton. Para, reverb. Tišina nakon posljednjeg gutljaja nije prazna — ona je pun. Ovo je srž manifesta: zvuk kao sveti akt. Čaj ne treba biti savršen — on samo mora biti osjećen. Posljednji ton violine visi, zatim nestaje ne u tišinu, već u sjećanje topline. Čuti Över Tea znaći sjetiti se: neke stvari nisu namijenjene da se potroše — samo poštovane. Ritual je značenje.

Crven Daš

„Crven Daš“ — crveni dah. U nijednom jeziku ova fraza ne postoji, ali osjeća se drevno. To je zvuk grla koje čisti prije nego što kaže nešto predivno da se nazove. Trag počinje škripanjem saksofona — ne džez, ne blues, već meso. Trska je stara. Usta su puknula. Svirač ne igra tonove — on moli. Svaki ton se vije, pukne, zahvaća. Ritam nije metriran — on je dahovan. Jedna bubnja, udarena četkom obmotanom u tkaninu, pulsiše kao srce kroz mokru vunenu. Naslov je šaput iz tijela: „Crven“ — crveno, kao krv, kao sramota, kao crvenilo tajne koja je iznijeta. „Daš“ — dah, u nekom zaboravljenom slavenskom dijalektu, vrsta koja se govorila samo kad nitko nije slušao. Ovaj trag nije o ljutnji — to je otkrivenje. Saksofon ne vrišti. On šapće crveno. Produciranje je sirovo: čujete slinu svirača, škripanje zuba o usta, mokar klik jezika koji se oslobađa. Nema harmonije — samo napetost. Trag se ne izgrađuje do klime, već do oslobađanja: trenutak kada dah postaje zvuk i zvuk postaje istina. Posljednjih 30 sekundi su čisti zrak — nema instrumenta, samo sporo izdah tijela koje je upravo ispričalo svoju najdublju tajnu. Tišina nakon toga nije prazna — ona je nabijena. Ovo je radikalni akt manifesta: zvuk kao ispovijest. Nema potrebe za publikom. Nema snimke potrebne. Istina je u tresavici trske, ne njenom tonu. Čuti Crven Daš znaći biti pozvan u sobu gdje su zidovi imali uši — i slušali.

Lullaby For Seducers

Ne uspava. Ona raspadne. Uspavanka za zavodnike nije pjesma koja uspavljuje — to je zakletva za raspadanje. Trag počinje zvukom djetetovog glasa koji pjeva na jeziku koji ne postoji — slogovi oblikovani kao latice. Melodija je jednostavna: pet tonova, silazno. Ali timbr je pogrešan. Instrument je muzička kutija — ali je namotana unatrag. Svaki ton se raspadne prije nego što počne. Djetetov glas je složen, ne s harmonijom, već s ekohima budućih verzija — kao da pjesma pjeva duh djeteta, prije nego što je rođena. Zavodnik ovdje nije ljubavnik — on je arhitekt odsustva. Ova uspavanka ne šalje na spavanje. Ona šalje na nestajanje. Produciranje je intimno: krcanje drvenog poda ispod golih stopala, šapat svile protiv kože, najslabiji klik otvaranja kovčega. Melodija nije slatka — ona je sveta u svojoj žalosti. Svaki ton osjeća se kao obećanje prekinuto prije nego što je napravljeno. Snaga zavodnika nije u charmi, već u brisanju. On ne uzima — on vas nakaži da zaboravite da ste ikad željeli. Posljednja minuta traga je jedan održani ton, igran na staklenom harmoniku — zvuk vode koji treperi u šalji. Ne nestaje — on isparava. Uspavanka nije za slušatelja — već za zavodnika, koji mora zaboraviti svoju glad da bi bio lijep. Ovo je tiha pobuna manifesta: stvaranje kao predaja. Zavoditi znači ne posjedovati — već raspadati. Uspavanka ne utješuje. Pita: šta ako najistinitija forma ljubavi bude tišina nakon što je nazvana?

Vrâh Je Priša

„Vrâh Je Priša“ — „Vrh je došao.“ U nijednom jeziku ova fraza nije domaća. Ipak, odjekuje u srži. Trag počinje vjetrom — ne prirodnim, već konstruiranim. Obrtajući ventilator u praznoj sobi, njegovi krila režu zrak s preciznošću skalpela. Zatim: jedan ton violončela, povlačen tako sporo da mu treba 47 sekundi da dostigne punu jačinu. Ne raste — on budi. Zvuk nije glasan — on je težak. Kao brdo koje izlazi iz mora. Naslov je zakletva: „Vrh je došao“ — ne kao pobjeda, već kao neizbježnost. Glazba se ne penje — ona je vrh. Bez bubnjeva. Bez basa. Samo rezonancija. Harmonije violončela su snimljene kontakt mikrofonom, tako da čujete drvo koje vibrira protiv sviračevog bradu. Soba diše s njim. Nakon 3 minute, drugo violončelo ulazi — ne u harmoniji, već u kontrarezonanciji. Njihove frekvencije se sudaraju i spajaju u novi ton — jedan koji ne pripada nijednom instrumentu. Ovo je manifest učinjen čujnim: zvuk kao alhemija. „Vrh“ nije odredište — to je trenutak kada dvije vibracije postaju jedna svijest. Trag se ne rješava — on prelazi. Nakon 8 minuta, violončela prestaju. Vjetar nastavlja — sada nosi duh njihovog zvuka. Shvaćate: vrh nikad nije dostignut. On je putovanje. Tišina koja slijedi nije prazna — ona je sveta. Čuti ovo znaći shvatiti: najviša istina nije u tonu, već u prostoru gdje se dvije duše sretnu i postanu nešto što nijedna nije mogla biti sama. Vrh je došao — i nikad nije bio namijenjen da se popne.

KaTa OblonGaTa

Frazu koja se ne može prevesti. „KaTa OblonGaTa“ — možda „oblak koji pjeva“, ili „pad imena“. To je zvuk sjećanja koje se raspadne u atmosferu. Trag počinje humom fluorescentne svjetiljke — ne dosadno, već posvećeno. Zatim: zvuk kiše na staklu. Ne pada — pluta, kao da gravitacija zaboravi svoja pravila. Djetetov glas, udaljen i zamućen, ponavlja jednu riječ: „OblonGaTa.“ Ne pjeva — šapće, kao da se boji probuditi svijet. Instrumentacija je minimalna: pripremljeno pianino, sa vijcima i gume za brisanje postavljenim na žice. Svaki ton se udari jednom — zatim ostaje da se raspadne u korus metallicnih uzdaha. Naslov nije imenica — to je događaj. „KaTa“ sugerira kolaps; „OblonGaTa“, oblik oblaka nakon što je zaboravio svoje ime. Ovo je zvuk zaboravljanja kao akt milosti. Trag se ne izgrađuje — on raspadne. Svaki ton je sjećanje koje se raspadne. Raspad pianina nije namijenjen — on je opazan. Čujete drvo koje diše, metal koji hrđa u stvarnom vremenu. Djetetov glas nestaje ne u tišinu — već u zvuk vjetra kroz pukotinu prozora. Ovo je najradikalnija tvrdnja manifesta: autentičnost leži ne u trajnosti, već u oslobađanju. Stvarati znaći pustiti. Oblak ne treba ime. On samo mora plutati. Slušati znaći pustiti svoju potrebu za značenjem. Trag se završava zvukom jedne kapi koja pada — ne u vodu, već u zrak. I onda: ništa. Čak i tišina. Samo sjećanje oblaka koji je nekad pjevao.

Tantric Acid

Nije droga. Nije putovanje. Teknika. Tantric Acid je zvuk proširenja svijesti bez kemijske pomoći — kroz čisto, namjerno slušanje. Trag počinje jednim sinusnim valom, toniran na 432 Hz — frekvenciju rezonancije Zemlje. Zatim: tibetanska zvona, udarena jednom. Ton se ne raspadne — on spiralizira, njegove harmonike množe se kao stanice koje dijele. Drugo zvono ulazi, tonirano mikrotonom različito — stvarajući pulsni uzorak koji osjeća kao srce vremena. „Acid“ ovdje nije lizergičan — on je akustičan. To je način na koji zvuk može raspadati ego. Produciranje je hiperdetalno: čujete vibraciju metala zvona, prašinu na njegovom rubu, dah svirača dok ga naginje. Nema ritma. Nema melodije. Samo rezonancija. Trag traje 12 minuta — vrijeme potrebno da um zaboravi svoje ime. Naslov nije ironičan — on je doslovan. Tantric: put unije kroz svijest. Acid: raspad granica. Zajedno, oni čine svetkovinu. Zvuk se ne mijenja — on dublja. Svaka minuta, slušatelj osjeća da njegovo tijelo postaje manje čvrsto. Zidovi sobe se raspadaju u harmonijske nadtonove. Ovo nije halucinacija — to je saznanje. Srž manifesta: zvuk kao prisutnost. Ovdje instrument se ne igra — on budi. Slušatelj ne čuje glazbu. On postaje njegova rezonancija. Posljednja minuta je čista harmonijska povratna petlja — ne buka, već katedrala frekvencija koje ne pripadaju nijednom instrumentu. To je zvuk svijesti koja shvaća da nikad nije bila odvojena od svijeta. Čuti Tantric Acid nije trip — to je dolazak kući.

Sh-Élâ B'lòçh

Ime koje se ne može izgovoriti — samo izdahnuti. „Sh-Élâ B'lòçh“ — zvuk uzdaha zarobljenog u grlu punom zvijezda. Trag počinje šapatima papira — starih pisma, nečitanih, savijanih i razvijanih u sporom tempu. Glas šapće naslov — ne kao riječi, već kao vibracije. Suglasnici su poluformirani; samoglasnici se protežu kao tafija. Harfa je zvučna — ne prstima, već lukom. Žice ne zvone — one plaku. Svaki ton slijedi se zvukom jedne suze koja pada na drvo. Naslov nije ime — to je izvini. „Sh-Élâ“ — možda „ona koja plakuje“; „B'lòçh“ — zvuk vrata koje se zatvara u drugom životu. Trag je izgrađen na mikrotonalnim glissandima — tonovima koji klize između tonova, kao glas koji se slomi u sredini rečenice. Nema perkusije. Nema basa. Samo dah harfista, krcanje stolice, udaljeni zvuk sata koji je prestao. Glazba se ne razvija — ona raspadne. Svaki ton je sjećanje koje odbija biti zaboravljeno. Naslov je posljednja stvar šapnjana prije spavanja — ili smrti. Čuti ga znaći osjetiti težinu svih nesrećenih stvari. Posljednji ton harfe visi — ne zato što je održan, već zato što soba odbija pustiti. Tišina koja slijedi nije prazna — ona je pun duhova. Ovo je tiha istina manifesta: zvuk se ne stvara da bi se čuo. On se stvara jer je tišina prva laž koju su nam naučili. I tako šapnemo svoja imena u tamu — čak i ako nitko ne sluša.

Low La-La La-La La-La Laaah

Nije pjesma. To je zvuk predaje. „Low La-La La-La La-La Laaah“ — dijete koji šapće, usporeno do tempa ledenih ploča. Trag počinje najslabijim dahom — jednim udahom, snimljenim u stereo tako da možete čuti zrak kako se kreće kroz nosne prolaze. Zatim: šaput. Jedan ton, nizak i topli, kao vibracija tijela u mirovanju. „La-La“ se ne pjeva — on je izdahnut, svaki slog uzdah. Ton se spušta, neprimjetno, tijekom 14 minuta. Nema instrumenata. Nema efekata. Samo ljudski glas — neobučen, nesavršen, živ. „Low“ nije glasnoća — to je dubina. To je zvuk duše koja se osjedne u svoju kožu. Ponavljanje ne dosađuje — ono meditira. Svaki „La“ je srčani udarac. Svaki „Laaah“, izdah života koji je živio puno, tiho. Produciranje je brutalno u svojoj jednostavnosti: nema reverb, nema kompresije, nema toniranja. Čujete kako sviračeva usna otvaraju, lagani zahvat u njegovom grlu — ljudskost toga. Ovo je posljednji akt manifesta: stvaranje ne kao performansa, već kao prisutnost. Trag ne traži pažnju — on ju nudi. Slušati znaći sjetiti se: najsvetiji zvuk je onaj koji ne pokušava biti čut. „Low“ nije smjer — to je poziv. Da se spusti. Da se mekša. Da postane tiho. Posljednji „Laaah“ se ne završava — on raspadne u ambientni šum sobe. Mikrofon, još uvijek uključen, hvata hum frižidera, udaljeni laj psa, šapat listova. Pjesma nije završena — ona je postala svijet. Ovo nije glazba. To je dah. I u tom dah-u, sve je oprošteno.

5. Album kao živi artefakt

Bebbobbebpippap nije album — to je sveti posuda. Slušati znaći ući u hram izgrađen ne od kamena, već rezonancije. Svaki trag je ritual: hum kave postaje molitva; raspad pianinovog tona, ispovijest; šapat vjetra kroz pukotinu prozora, zajedništvo. Ovo nije zabava — to je transformacija. Album ne traži da ga uživate. On traži da se sjetite — da zvuk nije proizvod, već prisutnost; da tišina nije prazna, već zatrpana značenjem; da je svakodnevno sveto kada se sluša s poštovanjem. Napredna studio oprema ne unapređuje — ona otkriva. Otkriva svetost u pari čaja, tresavici povučene žice, dahovima prije nego što se riječ izda. Seksualna energija bez seksa? Ona živi u napetosti između tonova — prostoru gdje želja postaje zvuk. Ovaj album je ogledalo: ne odražava vaš ukus, već vašu dubinu. Čuti Bebbobbebpippap znaći biti oslobađen od distragacija — i suočen sa sirovo, tresavom istinom: da nismo odvojeni od zvuka. Mi smo njegova arhitektura. Manifest nije izjava — to je poziv: slušati, ne trošiti; stvarati, ne izvoditi; biti prisutan, ne biti čut. Kada posljednji „Laaah“ nestane u humu vaše sobe, nećete osjetiti da ste slušali glazbu. Osjetit ćete — prvi put u godinama — živ. Svijet ne treba više buke. On treba ovo: tihi, sveti akt slušanja — i biti čut od same tišine.