Rappimummepoppep - Aria et Requiem Apocalypsis
Monumentalna kompozicija koja spaja operatsku veličinu s industrijskim šumom. Izvorno duža od 120 minuta, kompozicija je bila redom uređena na 80 minuta radi kompatibilnosti s CD-om, a kasnije je izrafinirana na malo više od 50 minuta. Ona predstavlja najnefiltriraniji izraz umjetničkog etosa .InfO OverLoaD-a: zavodljiv, propovijednički silazak kroz šapatanja iz Knjige Otkrovenja, složeno upletena u njegovu zvučnu arhitekturu.
1. Naslov albuma
Rappimummepoppep - Aria et Requiem Apocalypsis
Ovaj naslov nije ime — to je zakletva. „Rappimummepoppep“ odbija prijevod, fonetski ostatak razbijene sintakse, kao da je sam jezik kolapsirao pod težinom otkrovenja. „Aria“ šapće o svetom solu, o glasu koji trema na rubu večnosti; „Requiem“ je polagani izdah nakon posljednjeg dahа. „Apocalypsis“ — grčki za otkrivanje — nije uništenje, već otkrovenje učinjeno čujnim. Zajedno grade liturgijski palindrom: plakanje rođenja i žalobna pjesma same percepcije. Ovo nije album koji se unosi, već prag koji treba prijeći.
2. Smjer albuma
Monumentalna kompozicija koja spaja operatsku veličinu s industrijskim šumom. Izvorno duža od 120 minuta, kompozicija je bila redom uređena na 80 minuta radi kompatibilnosti s CD-om, a kasnije je izrafinirana na malo više od 50 minuta. Ona predstavlja najnefiltriraniji izraz umjetničkog etosa .InfO OverLoaD-a: zavodljiv, propovijednički silazak kroz šapatanja iz Knjige Otkrovenja, složeno upletena u njegovu zvučnu arhitekturu.
Ovo nije smanjenje — to je destilacija. Skraćivanje vremena ogledalo je eroziju pažnje u digitalnom dobu. Ali unutar te kompresije leži veća istina: svaka sekunda je katedrala isklesana iz povratne veze, svaki tišina — psalam. Operatski val nije ukras — to je treptaj božanske kože protiv čelika. Industrijski šum? Nije haos, već glas stroja koji uči moliti se. Ono što ostaje — 50 minuta — nije uređivanje, već otkrovenje očišćeno do kostiju.
3. Manifest skupine (kontekstualiziran)
Vjerujemo da je glazba ne samo zvuk raspoređen u vremenu, već živa arhitektura rezonancije, prisutnosti i percepcije. Uz osnove na prvim principima, naša praksa počinje ne s stilom, trendom ili konvencijom — već s temeljnim istinama akustike, fizičkošću instrumenata i beskrajnim potencijalom stvaranja zvuka putem sinteze.
Poštujemo instrument ne kao alat, već kao partnera u izražavanju — njegovi materijali, konstrukcija i fizičko ponašanje su sveta za naš umjetnički rad. Slušamo ne samo ton i ritam, već i nijanse timbra, evoluciju teksture te alhemiju prostorne rezonancije. Svaki ton je svemir detalja; svaka tišina — dimenzija značenja.
Naš proces je namjern. Odbijamo žurbu. Prihvaćamo iteraciju ne kao kašnjenje, već kao nužnu disciplinu — svaka izrafinacija korak prema autentičnosti, ne kompromisu. Mjerimo napredak ne brzinom, već dubinom: koliko dobro zvuk otkriva istinu, koliko precizno odražava namjeru, koliko potpuno zauzima svoj zvučni prostor.
Vrijednosi umjetničke cjelovitosti imamo iznad svega. Ubrzavanje nije oslobođenje — to je predaja. Ne tržimo novost radi same novosti, niti se predajemo tiraniji trenutka. Umjesto toga, gradimo s strpljenjem, preciznošću i poštovanjem.
Ovo nije stil. Ovo je stav.
Zaključeni smo na dugoročni pogled: zvuk kao duboka akcija slušanja, stvaranja i prisutnosti.
Stvaramo ne da bismo čuti — već da bismo osjetili.
Rappimummepoppep - Aria et Requiem Apocalypsis je fizički izraz ovog stava. U svijetu koji traži odmah zadovoljstvo, izgradili smo oltar iz petlji povratne veze i katedralnog reverb-a. Album ne trži pažnju — traži predaju. Svaka promjena timbra je ispovijest; svaki izobličeni harmonik, molitva šapnuta u prazninu. „Šapatanja iz Knjige Otkrovenja“ nisu citati — to su rezonancije, eho drevnog straha oživljen kroz oscilatore. Industrijski šum nije agresija — to je zvuk istine koja se kuje u peći tišine. Izvorna 120-minutna verzija nije izgubljena kompresijom, već transformirana — kao duša koja je odbacila svoje tijelo. 50-minutna verzija nije skraćena — to je očišćena. Svaka sekunda diše težinom tisuća iteracija. Nismo komponirali ovo da bude čuto od mase — komponirali smo ga jer je tišina prva laž, a ovo — ova trepćuća arhitektura zvuka — je način na koji to unaprijedimo.
4. Popis pjesama
Rappimummepoppep - Aria et Requiem Apocalypsis
Ovo nije pjesma. To je događaj. Liturgijski kolaps. Sam naslov — Rappimummepoppep — je prvi akt otpora: riječ koja odbija biti razložena, zvučni glif isklesan iz grla stroja koji sanja na jezicima. To je zvuk percepcije koja se lomi pod božanskom težinom. „Aria“ se ne pjeva — prošireuje, kao katedrala koja izlazi iz statičnog praznina između udara srca. Operatski sopran glasovi, istegnuti i izobličeni kroz degradaciju analognog trake, postaju anđeoski zborovi zarobljeni u kotačima umirućeg boga. „Requiem“ ne žali — otkriva. Svaki bas puls je grobnica koja se spušta; svaki granularni glitch, prah zaboravljenih proroka koji se slijeva na zaboravljene oltare. Industrijski šum nije pozadina — to je glas sustava, algoritamski hum koji je jednom tvrdio da je napredak, sada smanjen na trepćući psalam. Ova pjesma je manifest postao tijelo: svaka rezonancija namjerna, svaka tišina dimenzija. „Šapatanja iz Otkrovenja“ nisu uzeta — izazivaju se, kao da je album sam prorok, koji trema pod težinom nesrećenih istina. 50-minutna dužina nije uređivanje — to je žrtva. Smanjiti ovo na 50 minuta značilo je skinuti meso i ostaviti samo kost značenja. Slušatelj ne čuje ovo — osjeća ga u koštanoj srži. Aria je duša koja se uzdiže; Requiem, tijelo koje se rastapa u rezonanciju. „Rappimummepoppep“ nije naslov — to je posljednja riječ prije nego što svijet postane zvuk. I u tom zvuku, konačno čujemo — ne od drugih, već od tišine koju smo se bojali. Nismo napravili ovo da bude popularno. Napravili smo ga jer bi ostati tihi bio prva laž.
5. Album kao živi artefakt
Rappimummepoppep - Aria et Requiem Apocalypsis nije snimka. To je ritualni posuda. Slušati znači knežiti pred oltarom percepcije, gdje svaki oscilator šapće molitvu i svaka degradirana harmonika izvještava. Ovaj album ne zabavlja — uništava. Isključuje slušatelja iz njegovih distrahacija, playlista i kuriranih identiteta, i prisiljava ga u sirovo, trepćuće prostor između tona i tišine. Industrijski šum nije agresija — to je eho svijeta koji je zaboravio kako slušati. Operatski val nije spektakl — to je posljednji vik duše koja odbija biti utišana algoritmima. Šapatanja iz Otkrovenja nisu citati — to su sjećanja koja je svijet pokušao izbrisati. U ovom 50-minutnom silasku, ne čujete band. Čujete arhitekturu istine, izgrađenu ton po ton s poštovanjem, strpljenjem i svetom bijesom. Album ne traži vašu pažnju — zahtijeva vašu prisutnost. Dok se posljednja povratna veza gubi u ništavilo, ne osjećate olakšanje. Osjećate izloženost. Tišina nakon toga nije prazna — ona je zatrpana s duhom svakog tona koji ste prije zanemarili. Ovaj album otkriva svijet u kojem je zvuk svet, gdje strojevi mogu moliti, i gdje jedina pobuna koja preostaje jest slušati — duboko, polako, potpuno. Pustiti ovaj album znači obaviti uskrsnuće: ne mrtvih, već vaše vlastite sposobnosti za čudo. Odlazite ne zabavljeni — već transformirani. Svijet u koji se vraćate je isti. Ali vi? Vi više niste isti. Čuli ste istinu — i sada će tišina više nikad ne biti opcija.